golly&bossy

Dragi Naši,
Gremo na puno više izložbi nego što vas izvještavamo ode na blogu. A da ne ispade da ste nas školovali bezveze evo izvještaja s izložbe Donalda Baechlera u Umjetničkom paviljonu.
Više u slici negu u riječi. Jer kad smo nekidan malo proučavali modne blogere s kojima smo bili u Adidasovem dućanu (klik) uvidili smo da njima i njihovem čitateljstvu takva kombinacija uopće ne smeta pa smo zaključili da zašto ne bi probali i min. A ionako nismo puno inspirirani. Puno je jednostavnije pisat o usisivačima (klik) i sprovodima (klik), priznajemo.













Izdaleka su sve slike iste i dječje, sa sladoledima, cvićem i lubanjama. Mislite, da kad vidite jednu, vidite sve. Ali kad se približite onda vidite puno slojeva i zapravo svaka se slika može puno istraživat. Bila bi rekla profesorica Damjanov da smo sa svakom crtom koju propustimo proučit na crtežu, mi na gubitku. Malo dramatično, premda se radilo o Rembrandtu. A i di bi dospili kad bi proučavali svaku, svaku crtu na crtežu. Međutim, nekad stvarno treba stat i pomirisat cviće kako i poslovica govori.









Ali, da dodamo malo šuga, šaljemo čitatelje na našu stranicu na Facebooku di ćemo imat nagradnjaču i dilit karte za posjetu izložbi. Aha, za ozbač, stvarno imamo karte za podilit. Samo još moramo smilit nagradno pitanje.

Vaši

Dragi Klingoncy,

Pisali smo Vam kako smo bili u Muzeju znanosti u Valenciji i kako smo bili fascinirani futurističkom arhitekturom cijelog kompleksa koji se zove Grad znanosti i umjetnosti.



Unutar tog istog kompleksa u kojemu je muzej, nalazi se i Oceanografski park u kojemu su brojne maritimne životinjske vrste, a park je jedan od najvećih i najvažnijih akvarija u Europi.
Prvo što Nas je ispalilo u orbitu su ove ježine i morska zvizda.



Volili bi imat japanke, šugaman i bursu s ovakvim printom tako da budemo IN kad dođemo na Prižbu, slikamo se za milenijsku fotografiju i kad gremo vidit Meri isprid Butige.
Totalno su Nas fascinirali i transparentni stakleni tuneli kroz koje grete i imate osjećaj da plijete sa svim mogućim kornjačama, ražama, morskima pasima i nikim jadno grubim beštijama koje žive u Mediteranu i radi kojih više nikad nećemo poć ronit u duboko. /La particolarita del Parco e che si puo letteralmente entrare dentro l’acqua senza bagnarsi, grazie a dei sottopassaggi trasparenti/.



Virovali ili ne unutra ulizu ronioci i hranu ih i čistu.



Osim što možete vidit sve moguće morske životinje koje žive na kugli zemaljskoj (pingvine, tuljane, sredozemnu medvjedicu, morske pase, dupine, kornjače) tu ima i ornitološki odjel sa svim mogućim pticama, a možete izist hamburger, popit kafu i izist sladoled. Ono što je Nas najviše oduševilo je to što smo cilo vrime imali osjećaj da smo došli u Australiju jer Nam je cili ovi dil s životinjama izgleda australski. Evo Vam par slika pa prosudite sami. Nama se to odma svidilo, jer Australija je obećana zemlja i svi ćemo mi kad-tad dospit Down Uder.







Nećemo Vam poslat puno slika s životinjama jer, Bogu hvala, pismeni ste i to sve možete nać na Internetu. Ispričat ćemo što smo doživili na odjelu di su ptice. Bilo je ovako. Hodili smo okolo, slikavali australske objekte i dosta dugo gledali prekrasnega Morskega čovika.



Ima je najviše karaktera od svih životinja koje smo vidili i bi je najmoćniji od svih. Meća se u zrak, roni, tu i tamo bi izviri i pokaza svoju prelipu njuškicu i fascinantne velike pametne oči.



Obadali smo se da ima nevjerojatno opasne i duge kandže i odma zaključili da ne bi bilo pametno upast u njegov bazen, pa smo se pomalo dricali. Došli smo do ornitološkog odjela i odma senjali ove dvi ptice s dugim kljunima.



Bilo je tu svakakvih prekrasnih šarenih tičica, ali ove dvi su Nam nekako odma upale u oko jer Nam se činilo da ništo ozbiljno ćakulaju. Kad smo došli bliže, odma smo po veličini skužili da je manja ženka, a veći mužjak. Iako su druge ptice skretale pozornost na sebe, kukurikale, kreštale, čistile perje Mi smo cilo vrime pratili ove dvi jer smo slutili da će se dogodit ništo zanimljivo.



Počele su sve jače "govorit", širit krila jedna prima drugoj i Mi smo imali osjećaj da se svajaju. Pažljivo promatrajaći njihove geste i poučeni vlastitim iskustvom i iskustvom naših brojnih prijateja, Mi smo to preveli ovako:

Ona: "Što greš tamo kolo onih glupih gusaka?!?"
On: "Ni!!!! Samo sam im se bi javit. To su mi prijatejice!!!"
Ona: ""Grube su, glupe i očerupane i ona onamo desna cilo vrime gleda. Što gledašššš, gusketino????? Drž se svoga jata!!!!"
On: Što me sramotiš??? Ko ti je reka da sam bi u njih????"
Ona: "Rekli su mi pingvini!!!!"

I stvarno su se pingvini pošustili kako da ni njihov posal, a patke i labudovi su počeli šapćat.





Ona je nastavila vikat, on je maha s krilima, a Mi smo stali u čudu. I onda je odjedanput ona utekla, a on je doleti do nje i ćapa je za kljun.





Mi smo zvali Čovika, a on je reka da se njemu čini da je to ona ćapala njega. I da se to Nama sve čini i da su vjerojatno samo gladne.

Mi: "Ma kako su gladne kad ih non-stop šopaju?!?! Oli ne vidiš što joj čini????
Čovik: "Ni on njoj nego ona njemu!!!!
Mi: "AAAAAAA!!! Svi ste isti!!! I ptice i muški i tovari!!!"

Onda je ONA NjEGA ILI ON NJU ukucla/ukucnu u glavu s onim velikim kljunom i svi smo zamukli. Onda smo opivali tihu misu i išli popit kafu. Udahli smo duboko više puti, smirili se i nakon što smo provrtili brojne poslovice iz narodne mudrosti zaključili smo da svak gleda na stvari iz svoje perspektive, a možda su ptice stvarno bile samo gladne. Čovik Nas je odve na jastoga i više niko ništa ni spominja, osim što smo Min dok smo jili par puti promislili kako smo vidili jastoga u akvariju.



Tako smo mislili i na kozlića kako je trča po štali, a isto smo ga izili. Jooo!!!!
Puno kasnije Nam je niko reka da da su se to ptice jedna drugoj udvarale i da ono što u životinjskom svijetu često izgleda ko grubost, da je u stvari ljubavna uvertira. I da zašto se čudimo kad je vrlo često tako i u ljudskom bestijariju. Sjetili smo se odma filma SHE SAID/HE SAID u kojemu je glavna junakinja u srid tv emisije s ćikarom opalila voditelja po glavi jer joj je stalno kontrira. Naravno da su bili u vezi, a u filmu glumi i Sharon Stone i to ljubavnicu od voditelja.



Onda smo se sjetili kako je Vas Tome Vic bi ugriza za ruku štogod je moga. Reka je posli da ni moga odolit i da je to bilo o'dragosti, a Mi u životu nismo vidili ljubičastiju modricu. Sjetili smo se i jednega Našega obožavatelja iz Blata koji bi, kad bi Nas vidi, poče kazat mišiće i činit trunska barila. Nismo ga fermali ni pet posto, a jedan put kad Nas je vidi priko rive, iz auta je poče vikat da će Nas vrć u more. Posli se oženi i primiri, a kad smo ga opet nakun pustih godišć vidili, reka Nam je da smo mu bili jadno dragi. Eto. A za kraj, narodna pjesmica koju je uvik pjevala naša pokojna baba Jokovica koja se udavala dva puta:

"Jubavi moja u vrtlu,
bili te gudac uhvasnu."



Volu Vas Vashy.

Dragi Naši,
Tu i tamo otkrijemo neki cool blog, a da nije naš (slabo čitamo tuđe blogove, ali zato redovito iščitavamo svoj jer nam je stvarno zanimljiv i duhovit). Među njima je Espadrila, a najdraži nam je njen post o marketingu kad govori sljedeće:

Totalno se držimo navedenih riječi i pažljivo u svoje društve puštamo samo individue koji će nam bit savršeni društveni modni dodatak.
A opet, s druge strane, sve te face rado čitaju naš blog. Možda ih to čini kulnijima? Možda smo i mi njima dragulj u kruni.

Primjer iz prakse 1.
Išli smo na izložbu Degasa u Klovićeve dvore. Koje oduševljenje! Oni klaustrofobični prostori Klovićevih dvora sad su bili sušta elegancija i prozračnost. Prvo po zidovima nema onih ogromatskih tekstova iz kataloga nego lipe kratke legende u čitkom fontu. I to i na engleskemu.
A legende koje opisuju djela su nešto najbolje ikad jer su zapravo siluete djela izrezane iz debelega kartona i zalipljene za zid, tako da se odma kuži o kojem se djelu radi. I još su diskretno osvjetljene i stvarno privlače pogled. Uz to, te siluete izgledaju tako dobro da smo ih momentalno poželili nosit kako privjesak na ogrlici i bit najkul u svakem društvu. Pitali smo čuvaricu izložbe da zašto se to ne prodaje kako suvenir, a ona nam je počela objašnjavat ništo o autorskim pravima, i kako bi trebalo tražit posebno dopuštenje da se koriste siluete, i kako bi to trebalo posebno platit. A mi smo za to vrime prelistavali adresar u našoj glavi i mislili priko koga bi mogli doć do silueta kad se izložba zatvori.




A onda smo došli do kraja izložbe i vidili da je za dizajn vizuala zadužen Igor Kuduz. Biser iz ogrlice prijateljstava kojima se rado kitimo. I fan gollyh&bossyh na Facebooku. Odma smo sami sebi porasli u očima i odahli jer smo našli način na koji ćemo isfurat nove i neviđene ogrlice.

Primjer iz prakse 2.
Zvoni nam mobitel, zove jedna kulerica iz svijeta PR-a/čitateljica gollyh&bossyh: ”Bi li golly&bossy došli...”. ”Bi.” prekinuli smo je, a da nismo ni čuli ostatak. Naravno, pozivi iz svijeta PR-a ne odbijaju se. A totalno smo odvalili kad nan je rekla da će Adidas predstavit novu kolekciju koju je dizajnira Jeremy Scott i to će predstavljanje bit samo za modne blogere. Dobro, mi nismo modni blog, samo tu i tamo pišemo o robi, ali sve je povezano i sve se na kraju vrti oko nas. Naime:
“Jesu to one patike s krilima?” pitali smo
“Aha, one od džinsa i one na američku zastavu”
“Ludnica, pa o njima smo pisali na Facebooku”
“Eto vidiš, onda svakako morate doć”



Naravno da smo došli.
Najdraže su nam i dalje bile krilate džins-patike jer smo džins generacija i jer uvik volimo antičke reference u suvremenosti. Hermes, bog trgovine i glasnik bogova ujedno je zaštitnik i atletičara. Zasigurno i on fura ove krilate patike po Olimpu kako i ova manekenka po butigi.


A i radi ove retro burse srce nam je malo brže zakucalo:


Sve u svemu bilo nam je super, osjećali smo se hoch jer su nas slikavali, častili, tretirali kako zvijezdu i darovali.

Zaključak je da ćemo se i dalje borit na dva fronta: njegovat utjecajna poznanstva i trudit se da golly&bossy i dalje privlače kulere koji će onda širit našu slavu. Ne pucamo na kvantitetu nego na kvalitetu. Elitizam na najjače.

Vaši

Dragi naši,
Kako smo bili i najavili u jednemu od prošlih postova (klik) bili smo na izložbi Ah, ti kućanski poslovi u Muzeju grada Zagreba.
Jako simpatična izložba nakon koje možemo samo reć: boguhvala na tehnologiji, napretku, 21. stoljeću i makinama koji se pokreću na butune. Izložba bi se trabala zvat Uh, ti kućanski poslovi, a ne Ah, ti kućanski poslovi. Jer, bit domaćica nekad je bilo zanimanje koje je zahtjevalo hrabra srca, snažne ruke i staloženu glavu. Sve je bilo žešće. Evo, čak su i usisivači izgledali opako.


Naravno da znamo da se roba prala na ruke i sumpražavala na ževaru, ali sve to vidit na jedno misto je drukčije. I sve što možemo reć je ovo: da mi moramo prat robu na ruke i sigurno bi o higijeni vodili manje računa nego sad. Poveli bi se za primjerom naše pokojne suside, tete Ivice Vidulinke, koja nikad ni oprala vestu (haljinu, op.a.) za na misu. “A što”, govorila je, ”ne nosim je nego u nediju i svetac.” Teta Ivica je doživila duboku starost tako da je tih nedija i svetaca bilo bar 1000, ali to je druga stvar.

Roba se svojedobno prala jedanput ili dvaputa misečno, zavisi koliko imaš robe i to se zvalo dan velikog pranja. Pri kojem je bilo lako izgubiti glavu. Srećom tu je Radion.


Ovo je jedna rana verzija makine za robu. Ali čak ni ona ni značila da domaćica može sest, popit kafu i pogledat seriju jer je i ovo trebalo vrtit na ruke.


Općenito, izgleda da je sve prin bilo na ručicu. Zidni mlinac za kafu, npr:


Mesoreznica:


Naprava za pripremu sladoleda:


I nama (a i drugima) najdraža naprava za izradu bomboni:




Radiona još ima za kupit, ali ne znamo za VIM. Na izložbi ima puno starih oglasi za VIM i naučili smo da se s Vimom naprimjer mogu prat stakla, što nam nikad ne bi palo napamet. I još su nas je oduševilo umijeće kolega copywritera:
Čisti VIM-om tavu, lonac/prljavosti bit će konac
Vlažnom krpom okna čista/stvara VIM da sve se blista.




Još su nam se svidili i ova mala metlica i paletica za mrvice s trpeze.


I simpa je način na koji su obisili legende, je li?


A ovo nikako ne možemo razumit: kalup za kolače u obliku odojka. Zašto bi itko hti kolač u obliku gude?


I za kraj jedna stvar koju smo i mi imali doma. Ovi isti mlinac za kafu. Na butun, a ne na ručicu : )


Kad smo min bili na izložbi bi je jedan presimpatični student koji je čuva izložbu, ali i objašnjava što je što, jer stvarno je puno stvari tamo za koje uopće ne možete skužit što su. Min naprimjer uopće nismo mogli poznat mesoreznicu. Jadan čuvar, cilo vrime je i trča od posjetitelja do posjetitelja i upozorava da se ne diraju izlošci, što je stvarno teško jer sve one ručice samo zovu da ih se okreće. Jedino što dopusti da se uzmu bomboni. Ali to smo bili već učinili i bez dopuštenja.

Vaši

Dragi Klingoncy,

U Našoj intenzivnoj potrazi za Bitkom i Svetim graalom, put Nas je dove u Veneciju, čudesni grad na vodi prepun svakojakih senzacija. Već smo puno puti bili u Veneciji, ali to je grad u kojemu se svaki put može otkrit nešto novo. Bilo bi super jedan put na misec doć popit kafu, prošetat, skinut staru i kupit novu masku, popit bocu dobroga vina i kupit nešto lipo i skupo što Vam u biti uopće ne služi, ali što Vas nevjerojatno veseli i što taj dan čini posebnim. Svaki put do sad kad bi došli u Veneciju, bilo bi super vrime, ali kad smo pogledali kroz punistru vidili smo da je vrime grubo i da je vanka kiša.



Jer...u Veneciji, baš kao i u stvarnom životu, ponekad daži. "Uh! Što ćemo sad? Di ćemo poć po dažu? Najboje nam je ostat na Enterpriseu i pokrit se s dekom po glavi, a kad se probudimo, poćemo u yacuzzi." Naše drugo Ja se pobunilo i reklo je: "Nema šanse. Život ne staje po dažu. Obućemo novu Crnu La Bundu od Lažnega Krzna, našminkat ćemo se proljetnim bojama i gremo istraživat Veneciju po kiši!!! Neka daži!!!!Neka štropi!!! Neka padaju sikire!!!"
Naravno da smo poslušali svoje akcijsko Ja. A ko bi propusti prošetat pimp lažnu krznenu bundu po Veneciji??? I tako smo se zaputili. Odlučili smo zaobić IT i MUST mista na kojima smo već sto puti bili i odlučili smo istraživat malo zabačenije i manje glamurozne uličice. Ali u Veneciji i najšporkiji i najzabačeniji kantun ima auru glamura i dozu mistike, a po kiši je sve ful romantično.



Šetali po uličicama u blizini sv. Marka ili po zabačenijim štradama, sa svake strane proviruju maske:



Nas maske ispaljuju o orbitu, a ove Venecijanske su totalno sexy. Naravno da smo ih stalno isprobavali, a one malo kvalitetnije nećete platit ispod 150 eu.
Osim maski, na sve strane se prodaje menestra. Šarena, jednobojna, na spuže (spuž=puž), šupja, navrtujana (tordirana), špageti u milijun boja, menestra na fjok (fjok je mašna) i leptiriće (farfalle)...



Na sve strane su slastičarne s neodoljivim kolačima:



A di su slastičarne tu su i pizzerije i pizze svih mogućih okusa:



Nastojali smo ne mislit previše na spizu i uživali gledat izloge s Murano staklom, pa smo kupili ove male Murano svinjice tj. gude.



Oduševljavali smo se s fasadama i totalno smo odvalili kad smo vidili ove zlatne noge:



Obahodili smo antikvarijate i oduševljavali se s kič-figuricama i uljima na platnu. Evo jedna Bogorodica s Djetetom:



Onda smo išli na Piazzale Roma i tamo smo išli u jedan restoran na pizzu.



Pita nam je život malo crnega vina:



A i ništo slatkega. Naručili smo panakotu:



Posli ovega jedan dobri espresso:



I dalje je dažilo, ali Nama je bilo lipo. Učinilo Nam se da čujemo Vivaldija. Platili smo i skoro pali u nesvist od računa, ali u Veneciji je sve skupo, a gusti se plaćaju. Ali ovi dan nam neće ništa pokvarit pa ni pizza od 100 euri.
I Mi ćemo nabit cijenu apartmani, a uje naplaćivat 300 kn po litri! A onda smo shvatili da smo stvarno čuli Vivaldija jer su isprid nas bili ovi simpatični muzičari koji su svirali i po kiši i bili cilo vrime nasmijani, ali ne falso nego iskreno, a to se odma osjeti.



Zaokružili su nam prekrasni kišni dan u Veneciji. A Mi smo nasmijano šetali pod kišobranom sa svojim malim Murano gudama i u Lažnoj Crnoj La Bundi i ponavljali u sebi: "La vita e bella."

Kad se poklopu kazaljke, opet ćemo poć u Veneciju.




Volu Vas Washy.

Dragi Klingoncy,

Uvik iznova čudimo se nevjerojatnom paradoksu. Kako to da Vin što živete po svitu uvik ronite gorke suze kad gledate na slikama starinske kuće, meje, štale i jaučete kako je lipo u Staremu Crayu, a kad dojdete ovamo, nagradite velikane kuće od pet šest katova s velikanim garažama i parkinzima i dobokun potaracate more???? Dobro, ni baš da to učinu svi, ali svjedoci smo da je Naš prešesni otok pritrpi svakakve devastacije i da se zbog megalomanije pojedinaca često narušava sklad prirode i naslijeđenih arhitektonskih vrijednosti. Istina, ne može suvremeni čovik živit na način kako su živili pokojni stari. Vrimena se minjaju, potribe su drugačije, ali samo oni koji poštuju starinu i djedovinu, dostojni su stvaranja novih prostornih vrijednosti koje uvik pozdravljamo ako nadopunjuju i oplemenjuju zatečene prirodne i arhitektonske datosti.
Ako je lipo vrime, Min svaki dan posli obida gremo obahodit bašćinu i svaki dan se iznova divimo onemu što smo baštinili. Svugdi smo bili i svašta vidili, ali mirne duše možemo reć da je Naš otok Korčula najlipši. Tisuće metri suhozida poput najfinije čipke definiraju krajolik i čine ga jedinstvenim i prepoznatljivim.



Unutar te, trudom i mukom naših starih nastale fascinantne potke, nikla su superšesna funkcionala kamena zdanja tzv. štale u kojima su se naši pokojni stari skrivali od nevremena, ljetne žege i u njima čuvali svoje alate i poljoprivredne proizvode. To su četvrtaste kamene kućice rađene u suhozidu dakle bez vezivnog materijala između kamenih ulomaka, a sa dvoslivnim krovištem čiju konstrukciju podržavaju drveni nosači tzv. rožnjici.
Evo jedno staro stanje:



I još jedno black&white:



Pored njih su gustirne za vodu, vintirolači, a vrlo često nabasamo i na ostatke klačine. Kad govorimo o štalama, ne možemo ne spomenut jednu od najplemenitijih i najstrpljivijih životinja na svitu, našega tovara.



I on je boravi u štalama i bi našima starima ono sto je nama danas traktor oli auto, ali bi je i kućni ljubimac i prijatej i dili sa svojim vlasnicima i dobro i zlo. Odma smo se sjetili narodne pjesmice: "Lipo li je živit u Morkanu, brat gošćicu i davat tovaru". A koristimo i progodu da se prisjetimo starinskih izumrlih uzvika kojima je domaći čovik doziva tovara i mazgu: "Na. Cu. Var. Varo vamo." I sad Nam zvuk kopita odzvanja u glavi razlamajući se po blistavoj površini kortelanih štradih.
Evo jedna stara kartolina na kojoj se lipo vidi koliko je tovar bi koristan.



Ovo je iz vrimena kad je naš otok ima najveću konjunkturu vina u Dalmaciji i kad se izrilo najviše zemje i nagradilo najviše suhozida.
Štala na otoku ima na stotine, a kadbilo naletimo i na ilirske gradine kojih na otoku ima 40-ak ali o njima ćemo digod drugi put. Rećemo Vam dvi tri riči o još jednemu tipu domaće autohtone gradnje koji se javja na našemu škoju. To su vrtujci tj. "kućice na vrtujak", kamena suhozidna zdanja centralnog tlocrta na čiju se kružnu osnovu nadovezuje stožasto krovište na tjemenu kojeg je obično nepravilni u prirodi nađen kamen. Ovaj kamen na vrhu u dijalektu se zove picun. Osim dekorativne, on ima i važnu konstruktivnu ulogu. Naime, cijeloj građevini daje stabilnost i štiti je od urušavanja. Ove građevine uglavnom se nalaze na širem području Vele Luke i nađeno ih je petnaestak. Kao i štale, njihova je funkcija također gospodarska, ali u njih ne može ulist tovar. To nam svjedoče niski ulazni otvori. Znači, vrtujak je samo za čovika.
Evo jedan prekrasni vrtujak na području Češvinove. Ovo je jedan od najljepših primjeraka, a ujedno je i najveći. Može u njega komodno stat desetak duša.



Fascinantno je to da su ove izuzetno stabilne konstrukcije gradili ljudi bez formalnog obrazovanja, a u savršenom skladu s prirodom i bez devastacija oplemenjivali i definirali svoj okoliš. U njima stalno struji zrak i vrlo su prozračne, a kad pada kiša, bez obzira na brojne otvore, ni jedna kap ne pada unutra. Genijalno!
Evo jedan prelipi vrtujak na području Strmene. Gradi ga je Naš pokojni pradida i ponosni smo na njega.



Za razliku od štala na kojima je dvoslivno krovište koje podržavaju drveni nosači, krovište u vrtujcima je stožasto i rađeno bez potpornog sistema nosača. Krovne ploče podržavaju jedna drugu. Ovaj način gradnje krova je mnogo teži, ali i znantno trajniji. Naime, kada se u štalama prestane ložit vatra, drvo počne trunut pa se krovište uruši tj. kako se u narodu reče: "Pade štala". Izraz "Pala štala" često se koristi u raznim situacijama kada kogogod snajde nevoja ili koja dezgracija. Na otoku je sve povezano. I arhitektura i život i jezik i običaji. I ništa ni bezveze nego sve ima svoju unutrašnju prirodnu logiku i to Nas svakodnevno oduševljava. Sjetite se samo izraza "Raspa se maštil". Koliko metafore, koliko opisa i koliko iskustva u samo tri riči. Predobro!
Evo još jedan vrtujak na Potoračju. Malih je dimenzija i prešestan. Savršeno je uklopljen u okoliš, a ujedno je i najmlađi vrtujak u ovoj skupini. Građen je uoči Drugog svjetskog rata.



Evo još jedan vrtujak na području Ančinova.



Nije sofisticiran kao ovi prethodni, ali svejedno fascinantan i neizostavan dio ove iznimne skupine. A je li znate zašto? Zato jer na mistima di su građeni prethodno navedeni vrtujci in situ postoji pločasti kamen što se odražava na izgled konstrukcije. Znači, neposredni okoliš i zatečeni prirodni resursi odražavaju se na izgled građevine, a iz toga proizlazi sklad i harmonija prirodnih i artificijelnih oblika. A ne kako danas nasut šoder i blokete na mrkintu pa udri deset katova.

U Našim šetnjama nabasali smo i na ovaj nevjerojatan oblik:



To je na Gornjoj njivici. A ovo je tzv. stražišće i služilo je kao osmatračnica. Ludnica!!!! Vite kako kamene stepenice kontinuiraju oko vanjskog oplošja krnjeg stošca.
Moramo napomenut da se sličan tip arhitekture centralnog tlocrta nalazi i na području prijateljske Nam Smokvice. Tamo je evidentirano nekoliko građevina ovog tipa i tamo se zovu torete. Nalaze se na lokalitetima Hrastavica i Salapučeva njivica. Jedna slična građevina evidentirana je i na području Lumbarde. Mislimo negdi blizu Javiča, najživopisnijeg i najruralnijeg dijela mitske Lumbarde. Slika nemamo, ali ćemo iskoristit veze i poć u ekspediciju i poslat Vam slike u Australiju.
A evo Vam zato jedna slika s Gudulije tj. Beneficija. Tu je blizu i Ančinovo i tu su užali pokojni stari nać ulomke keramike i antičke arhitekture. Tu je najvjerojatnije bi Jupiterov hram. Jupitera je zamini sv. Ilija, u narodu Sutulija (tako je i Sutvara ustvari sv. Barbara), a pučkom etimologijom nastala je Gudulija. Na slici se lipo vidu artičoke od tete Stanke.



A artičoke su ustvari listovi akantusa koji je nezostavan motiv antičkih kapitela, a govoru i afrodizijak. Sve ali baš sve je povezano. I Mi smo sretni što smo se nakun pustih skula vratili na Izvor. A ovo sve Vam pišemo da Vam ne bi palo napamet doć doma i batit staru kuću, nego da prin nego što angažirate buldožere, dobro promislite što je lipše i vridnije? Zlatne kvake i špine i 40-ak aluminijskih otvori na kući oli ona Naša konoba i volti ispod kojih smo se igrali na triju? Još reste čuvar kuća u kajinu od late iznad starega volta.





Ali unutra je ovako:



Pošajite koji solad da sredimo staru krušnu peć.



Ispećemo kruh i lumblije.



Volu Vas Vaši.

p.s. Hvala Našemu prijateju i obožavatelju Darkotu što Nam je velikodušno ustupi fotografiju meja, tovara i dvi štale. Opet ćemo ga zvat kad Nam štogod bude potriba, a u međuvremenu neka nadvisi kafu.

Dragi Naši
Ohrabreni jučerašnjim komentarima na The Čizme (klik) danas smo ih hrabro podabukli, obukli plavu vestu na koju jedino gredu i uputili se u grad.
Prvo smo išli Umjetnički paviljon di je bilo besplatno vodstvo kroz izložbu Bele Csikosa Sesije. Izložba je otvorena još samo sutra i naravno da smo išli u zadnji čas i naravno da smo zakasnili na početak vodstva. Ali, ni nam bilo ža jer nam je malo bilo dosadno, zato smo na brzinu pregledali izložbu. Izložba ki izložba, Csikos Sesia ki Csikos Sesia. Jedino nam je bilo fora kako su izložili erotske crteže (to je eufemizam jer zapravo su eksplicitno pornografski) u jednem posebnen panou i to tako da ih ne mogu vidit dica tj. niži od metarpedeset.

Iza izložbe điravali smo po gradu i uletili u X-nation u Ilici koji se sad prozva privremeni outlet. Naslutili smo da bi tu moglo bit štogo i za čizme i imali smo pravo. Nama je ova kombinacija super. Ali danas smo dobri s čizmama, sutra nam možda već bude katastrofa :/ (Napominjemo da ovo sve skupa boje stoji na nama nego što izgleda na vješalici)



U međuvremenu smo i guglali “how to wear cowboy boots“ i našli da i Oprah, tj. njezina stranica ima što reć o ovem pitanju. Očito pitanje ni banalno, niti smo jedini koje muči. Citiramo odgovor: “They're also fantastic as an art form. But unless you're trying for an urban cowgirl look, they're probably too costumey for real life”. Ovo "fantastic as an art form” nam se svidilo, ovo “too costumey“ nas je deprimiralo.

Vratimo se mi na naš ulov. Dakle sniženja su ogromna, kupili smo 3 majice, jedan top, pandil, kratke gaće za po Prižbi i jedan hipsterski broš, sve skupa 370 kn.


Sad kad pogledamo, nikako nam ova majica, pandil i čizme sve skupa sliču na đir iz filma Hannah i njezine sestre. Hm. Još nismo sigurni je li to dobro ili ne.
Ovim putem obavještavamo i Leeloo iz komentara prošlega posta da smo čizme kupili u Peku. Slobodno ih kupi, ali nemoj ih nosit isti dan kad i min jer ćemo onda stvarno izgledat kako da gremo u maškare. Inače su čizme odlične kvalitete, koža iznutra i izvanka i preudobne su.

Punih bursi i ne puno ispražnjenega takujina išli smo do Laube di se zatvara izložba Ivane Franke. Stvarno na sve moramo u zadnji čas. Ivanu Franke obožavamo (klik), najvolili bi imat jedan njen rad, ali ne znamo di bi ga držali. U špajizi možda, tamo je dovoljno tamno za njena djela. Ovo je unutar rada Latency (Sala Colonne):


Neka nam oproste Ivana Franke i Lauba što smo im uzurpirali autorska prava, ne mislimo ništa loše, ali nismo mogli nać drugi video rada, a htili smo podijelit s gollyma&bossyma i čitateljstvom.

Što nam se još svidilo u Laubi? Školica od Ivana Fijolića koja se savršeno nadovezuje na naš post o pogrebima (klik). Iz legende smo doznali da “povijest igre nije tako naivna, tehniku skakutanja na jednoj nozi je u svojim treninzima koristila rimska vojska za pješadiju kako bi poboljšala rad nogu svojih vojnika. Na dječja je igrališta došla tako da su rimska djeca kopirala treninge vojske i stvorili igru koja je i dan danas igrana po čitavom svijetu.”


A naj nam se u Laubi svidi rad Ines Krasić Predstavljanje moje elegantne privatne sobe za zabavu – kuhinja
Od one plastike kako za zavjesu za kadu je učinila kuhinju i elemente, a od debele žice stol, stolice, kantu za smeće, kompjuter, sve u prirodnoj veličini. A niko sritniji od nas nego kad možemo ulazit u djela i instalacije.








A na početku i na kraju Laube elegantna i kurijozna Žena mačka Marije Ujević.


Iscrpljeni i satrani od svega viđenoga i kupljenoga išli smo doma pisat naš zadnji post u sklopu akcije Blog tjedna. Sutrašnji post je od druge polovice gollyh&bossyh.

Ovime obavještavamo čitateljstvo da je to sve od nas do lita. Ne prihvaćamo se tipkovnice do cvrčaka.

Vaši

P.S. Ovo nam je bi soundrack u Laubi

Dragi Čitatelji,
Ovom prilikom se obraćamo vama jer ipak smo Blog tjedna i u redu je da više i i primjetimo da imamo i publiku.
Dakle morate znat da što se robe, a i inače, tiče golly&bossy ne prihvaćaju minimalizam. A-a, više je uvik više!
Tako će golly&bossy bez problema nosit ogromatsku ogrlicu na papigu (klik) ili predimenzionirane žute burse (klik).
I dogodilo se da su na različitim meridijanima i u različito vrime kupili i ovu lažnu bundu. I furaju je na različite načine. Jedna polovica gollyh&bossyh u glam rock điru, a druga u ghetto fabulous điru. La Bunda svakoj situaciji daje jednu određenu dozu glamura i humora i tako je treba i nosit. Niko se ne može uzimat previše ozbiljno u lažnemu krznu.

Dobro, posvetili smo vam se dovoljno, dragi Čitatelji, sad se opet možemo okrenut jedni drugima, ovo vam je bilo samo da dobijete uvid u priču.

Dakle, dragi Naši, znate kad smo van rekli da smo kupili kaubojske čizme i da kad ih ne budemo više nosili da će bit savršene za maškare? E, imamo problema s njima. Jer jedan dan smo u njima sami sebi super savršeni, daju nam jednu određenu dozu coola i humora. A opet, ima dana kad zaključujemo da nisu nego za maškare, kad zdvajamo nad svojom odlukom da ih kupimo premda nan super gredu na onu plavu vestu (haljinu, op.a.), kad mislimo da ne pripadaju u ormar nego u kontejner. Nemamo bad hair day, imamo bad boots day. Lastane, pomagaj!!!


Što nam je činiti? Usput napominjemo da La Bundu i The Čizme nikad ne nosimo zajedno. To bi bilo previše, čak i za nas.

Vaši

Dragi Naši,
Opisali smo di smo bili, izvjestili što smo obukli, red je doša i na treću najvažniju temu gollyh&bossyh. A to je što smo izili. Jer možda jesmo golly&bossy, ali gladni&žedni nikad.
A uz to smo ponekad i pripametni. Na primjer sad kad govorimo o Aristotelovoj Poetici i tumačenju tragedije i katarze. U tragediji katarza se temelji na osjećaju sažaljenja prema boljima od sebe, a u komediji na onima gorima od sebe. A što su realityji nego prilika da se smijemo gorima od sebe. Jer za nikoga u Farmi ili Big Brotheru nećemo reć da je boji, plemenitiji i pametniji od nas.
I tako smo gledali Jamie Olivera i njegovo Ministarstvo prehrane i zgražali smo se na gorima od sebe - Englezima koji ne znaju parićavat i živu samo od hrane iz dostave. Okretali smo očima na familije koji jidu ravno iz onih stiropornih posudica iz dostave, špaher nikad nisu upalili, a dica im mislu da su kompiri četvrtasti jer tako izgleda kupovni pomfri.
Dobro, sve je to televizija i ekstremi su najzanimljiviji, ali isto smo guštali u svojoj superiornosti. Ono što nan se svidilo bilo je kad je Jamie reka da zašto ne bi ljudi razgovarali o hrani i receptima, a ne o Big Brotheru i Farmi.
A min ne da razgovaramo o receptima, nego se u tima razgovorima toliko zanesemo da se izgubimo i na najpoznatijim stazama.

Išli smo tako s drugom Mirnom na koncert u Dom sportova iz smjera Vukovarske. Nema se tu što puno mislit, kad se dođe na ono veliko raskršće ku Trešnjevačkega pazara skrene se u Trakošćansku i u dva koraka tamo smo. Tako bi i bilo da nam Mirna ni počela govorit o čudesnoj sicilijanskoj juhi od ružmarina i češnjaka koja liči tilo i dušu.
- Ma da? Od ružmarina? Što ni to malo žestoko za juhicu? – pitali smo
- A je, zvuči čudno, ali odlično je. – rekla je Mirna
- A koje meso staviš u juhu?
- Koje hoćeš, ja koristim piletinu.
- Hm, nama ružmarin gre jedino uz pečenu janjetinu i za pod peku. Što ni malo preintenzivan okus za piletinu.
- Ne, savršeno se nadopunjuju.
- Ala reci nam što učiniš, baš ćemo probat.
- Uzmeš malo ulja i na njemu pofrižeš češnjak i ružmarin.
- Suhi ili freški ružmarin?
- Što imaš, bolje svježi, ako nemaš onda suhi. Samo pazi jer češnjak brzo izgori. I stavi jedan peperoncino.
- Stavit ćemo dva, neka otvori te sinuse


- I kad to lagano pofrižeš, ubaci meso i njega lagano pofriži – nastavila je Mirna – onda ulij vodu ili temeljac, što imaš. Posoli, popapri i kuhaj dok se meso ne skuha.
- Aha – upijali smo mi svaku rič
- Za to vrime nariži još češnjaka i iscidi limun.
- Limun????



- E, to je isto ključni sastojak. Znači, kad je meso kuhano, ubaci još 2-3 minuta ovo ostalega češnjaka i sok od limuna.
- Češnjak, ružmarin, limun??? Ovo je najčudnija juha za koju smo čuli.
- Čudno zvuči, ali je savršena. Može se jest i hladna i topla.
- Dios mio? I hladna?
- Aha. Ljeti super osvježava.

Suma sumarum, u ovem napetem razgovoru i našem iščuđavanju odjedanput smo se okrenuli oko sebi i skužili da smo usrid Krapinske, da smo skroz falili cestu, kako da je niko ispod nas okrenu Google Maps i mi završili u krivoj ulici. Drugega objašnjenja nema.

Čudotvornu juhu smo parićali više puti. I stvarno je savršena. Otvara sve dišne puteve, izbija visoku temperaturu, a malo smo je probali i studene iz frižidera i stvarno je dobra jer onda ni tako žestoka od peperoncina. Malo je blidunjkasta za naš dalmatinski ukus koji voli da je uvik malo pamidora ili koserbe, ali to joj je jedina mana.


Glazbena podloga je Florence and the Machine. Shake it out jer se lagano protresete kad probate juhu.


Preporučamo,
Vaši

P.S. Sve količine su odokativne i stavljene prema vlastitem osjećaju za potrebne količine.

Dragi Naši,

Već smo pisali o ovon temi (klik), ali budući da su se materijalni dokazi povećali, kao i naša publika dobro je da ponovimo i utvrdimo znanje.
Prvo je bila majica na Ramonese. Kupili smo je u H&M-u i bilo nam je malo bed. Volimo H&M, volimo Ramonese, ali ovi brak iz interesa ni nam se svidi. Di je nestala anarhija? Kad je punk frema smrdit? (Da se razumimo, svejedno je naša taština prevladala sve moralne dileme kako to već obično bude. Majicu smo kupili i rado je nosimo.)


Onda su došli Run–D.M.C. iz Vero Mode. Opet smo zdvajali. Di su ideali, di je bling? U nimalo glamuroznoj butigi s robon na kila svakako nisu. Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati reka je S.S. Kranjčević.
Naravno, taština je opet prevladala moral i majicu smo kupili. Majici se najviše oduševi naš drug Mario, grafički dizajner. Koji nam je ispriča kako je on kad su Run-D.M.C harali ljestvicama strašno želi majicu na Run-D.M.C. Ali njih u Sarajevu u to vrime ni bilo. Zato je Mario, ne budi lijen, uze karton, iz njega izriza šablonu, uze običnu majicu i autolak i 5 minuti kasnije ima svoju majicu na Run-D.M.C. Reka je da je neizdrživo smrdi na autolak, ali mu to ni smetalo ni najmanje jer je ima svoju ultracool majicu.
“Jaaaa, koja priča. Di ti je sad ta majica?” pitali smo.
”A ko zna di je u ratu nestala” reka je Mario.
”A joooo, ali eto, to je bi početak tvog bavljenja grafičkim dizajnom”
“E, vidiš, istina.”


Kad smo opet u H&M-u naletili na rock'n'roll uopće nismo imali problema. Ne zato što smo se već navikli na majice kultnih bendova u lancima ulične mode nego zato što majica na Brucea Springsteena i ne pripada nego u ovakve butige di se i radnička klasa može lipo obuć za jeftine solde. Zapravo, Mary iz Thunder Roada, Mary iz The River i Wendy iz Born to Run čak više zamišljamo u robi iz Neckermanna i Otta. S druge strane Sherry iz Sherry Darling i Rosalitu vidimo u New Yorkeru i Terranovi. Ali imaju sve one robe iz H&M-a, sigurno.
Inače, majica je u početku bila bile boje. Ali onda nam je ništo pustilo po njon u pranju i opiturali smo je u modru tako da je sad još radničkija. Mislimo da bi Bruce bi zadovoljan.


Zadnje u našen ormaru je ova majica na Rolling Stonese s dječjega odjela na H&M-u (klik). Ode nismo imali nikakvih moralnih dvojbi. Em mislimo da bi Stonsi prodali i babe da su im još žive, em smo bili totalno zaslijepljeni šljokicama.


U očekivanju bilih bičava iz linije Michael Jackson (3 para/29.99 kn) min vas pozdravjamo

Vaši



P.S.
Dragi čitatelji,
Ako Dido ikad pusti u promet kapot kakvega je ostavila na cesti na 2:49 ili na istega naletite u Uredu za izgubljeno-nađeno javite nan ASAP.

Hvala unaprid,
golly&bossy